VUKOVARSKI HEROJ IVICA TREHUB ZA “PRIZNAJEM”: “Mnogi od nas se nisu našli u mirnodopskoj priči, ostali su zarobljeni u 91.”

Vukovar dolazi u središte zanimanja tek jednom godišnje, povodom Dana sjećanja. Ove godine je, usto obnovljen vodotoranj, najsnažnji spomenik i simbol Domovinskog rata. No političari drže govore, a prave heroje malo tko što pita. Zato smo razgovarali smo s Ivicom Trehubom, čovjekom koji je bio zapovjednik topa “Krnje” na Trpinjskoj cesti tijekom rata, a javnosti je poznat iz dokumentarca “Heroji Vukovara”. Danas živi u Vinkovcima sa suprugom i obitelji, otac je četvero djece.

Ivice, krenimo s tvojim ratnim putem. Kako si dospio u Vukovar i što je prethodilo tvom ratnom putu?

Rođen sam u Vukovaru, i devedesete sam nakon završene srednje škole otišao u JNA. Bio sam u Banja Luci, pod zapovjedništvom Laze Babića, kasnije zapovjednika 18. korpusa Vojske Republike Srpske. Tamo sam bio dodijeljen u topništvo, na haubicu 122 mm. U svibnju sam prebačen u Prijedor, i tamo sam doživio puno negativnih trenutaka, što se tiče srbovanja i naoružavanja. Nismo smjeli gledati TV Zagreb, samo Beograd i Sarajevo, i na tim kanalima se pričalo da se razoružavaju jedinice TO, a tamo gdje sam ja bio, tamo smo naoružali brigade i brigade srpskih rezervista. Par puta sam se potukao sa srpskim vojnicima, jednom zato jer sam okrenuo na TV Zagreb kad sam došao sa straže. Na kraju je došao poručnik Aleksić i rekao ili će se gledati Beograd ili ništa. Par dana poslije toga sam “uhvatio crtu” iz JNA, to je bilo u srpnju. Jedan dečko iz Županje je bio na vezi pa mi je govorio kad je sigurna linija da mogu pričati, rekao sam bratu da dođe po mene.

Budući da sam bio u Vukovaru na dopustu kad su poklali naše policajce u Borovu selu, 2. svibnja, razvlačili su me po kancelarijama i svatko je htio čuti iz mojih usta što se to tamo dogodilo, pa sam tako imao priliku popričati nasamo i s vodnikom Ademijem, Albancem. Poslije mi se posrećilo da je on bio službujući vojarne tog dana kad sam zdimio, jer sam znao da neće praviti probleme dok ne odmaglim predaleko da bi bilo ikakvih posljedica po mene i brata. Samo se nasmijao i pitao “do kad ti treba izlaz”, znao je da se neću vratiti.

Istu noć kad sam se vratio, nisam ni prespavao kući, počeli su nas granatirati iz Borova sela. Ja sam odmah preuzeo top od 76 milimetara, i tu noć smo djelovali po Borovu selu, tamo gdje nam je rečeno da bi mogli biti. Taj top se vidi dosta puta na snimkama, mi smo ga zvali “Krnjo” zbog kratke cijevi. Ja ni danas ne znam kako nas nikad nisu pogodili. 14. rujna, kad je bio veliki napad JNA s tenkovima, više nije bilo zadrške, otvoreno su stali na četničku stranu, dva su tenka prošla, ostali su stali, budući da smo pogodili jednog. Nisu znali što je. Ispucali su četiri granate na nas, mi četiri na njih. Dvije su nam proletjele iznad glava, dvije su udarile 20 metara ispred nas, jedna je pogodila u kamion pun “ježeva”, šine su letjele posvud oko nas, jedna je presijekla banderu. Čudo da nas četvoricu ništa nije pogodilo.

Tu su stali a Marko Babić, Andrija Marić i ostali su im došli s leđa i skinuli ih iz “Osa”, tko zna koliko oklopa.

Taj napad je trajao par dana, u naletima. 17. je došla 55-ica (tenk) u kojoj je bio Siniša Jovanov, rezervist iz Pančeva, danas je umirovljeni časnik HV, ranjen je na Karadžićevu, jedva su mu nogu spasili. Tenk u kojem je bio je došao skoro do mjesne zajednice kad je pogođen, on se spasio iz njega, i desetak dana se skrivao, slušao dečke koji su prolazili, i odlučio se predati pokojnom Robertu Zadri i Tomislavu Jakovljeviču.

Sjećam se kao danas, kad su ga doveli u Mustang, nitko mu nikad nije čvrgu opalio. Bilo je još prebjega iz JNA, no to je bila mlada vojska koju smo obukli u civilno odijelo i osigurali im prolaz prema Vinkovcima. Siniša je kasnije otišao sa Žutim mravima i Pustinjskim štakorima u Nuštar, odande su djelovali. S vremenom smo se dobro upoznali pa mi je rekao da su mu, kad su ga u Srbiji digli u rezervu, prvo rekli da idu napraviti tampon zonu između Srba i Hrvata. To se njemu činilo OK, a kad je došli i vidio one silne naslagane tenkove, transportere, ralice, shvatio je da je to puni rat, a ne tampon zona.

Inače, Srbe koji su se borili zajedno s nama za Hrvatsku danas, na žalost, nitko ništa ne pita, pita se ove galamdžije koji na silu žele stavljati ćirilične ploče po Vukovaru.

16.10. su krenuli u totalnu ofanzivu sa svih strana, tukli su sa čim god su mogli, i mi smo krenuli – bio je Blago, Šego, Serenčeš, Mlinarić, i ja – i rekao je Blago, vas trojica držite ovu livadu, ako tu krenu ući će u srce grada, sijecite kako god znate, ako tu prođu napravit će nam klin. Blago i Šego su tada krenuli u Kupsku ulicu i tu je Blago poginuo, naletio na mitraljez. Navečer smo ga uspjeli izvući, nismo baš htjeli ni da se zna da je poginuo, toliko je on značio. Još mjesec dana smo se tukli s njima. Ja više nisam imao ni granata, pa sam prešao u na prvu liniju i 7. studenog sam prvi put ranjen u uličnim borbama. Dobio sam geler u prsa, još ga imam u plućima, “za uspomenu”. Od iste bombe je Mlinarić ostao bez zuba, sjećam se da mi je to u tom trenutku bilo tako komično, ja ležim i ne mogu disati a on drži zube u rukama i nešto frflja. Počeo sam se smijati.

Sedam – osam dana kasnije sam ponovo ranjen, prilikom proboja iz Vukovara, dobio sam metak iz PAM-a u nadlakticu desne ruke. Ruka se oporavila ali se nikad nisu vratili osjet i snaga u nju, to je sve spaljeno bilo. Uslijedila je jedna operacija, druga operacija… Vratio sam se na bojište u 204. Vukovarsku, koja je osnovana u Rakitju od vukovarskih veterana, pa sam 92. bio na južnom bojištu. Tamo su nam poginuli Robert Zadro i Andrija Marić koji je bio jedan od najboljih ljudi za blisku protuoklopnu borbu. 93. sam bio kod Maslenice, zadarsko bojište… Ostao sam do kraja u 5. gardijskoj.

No već tijekom rata su se počele pojavljivati noćne more. Na javi nisam bio razdražljiv ni agresivan, jedno je kad si svjestan, ali noć je vrag. Kad dođe Božić, Nova godina, bace petardu, tu noć si ti opet u Vukovaru, opet te opkoljavaju, opet si u istoj situaciji, a znaš da je to sve prošlo i pitaš se, “kako smo opet dozvolili da se nađemo u toj situaciji?”.

U snu više nemaš osjećaj da je to san, tu više nema granice između sna i jave, san je jednostavno stvarnost. Zbog te traume, ti si opet stvarno tamo i ponovo proživljavaš sve te trenutke.

PTSP je kulminirao nakon rata, je li sad nešto bolje?

Sad jest nešto bolje, jer se pokušavam držati podalje od svega, izbjegavam medije, recimo sad je rat u Nagorno Karabahu, jedndostavno ne želim čitati o tome niti gledati te slike. Izbjegavam sve što podsjeća na rat. Jedino što se volim naći povremeno sa pripadnicima brigade kad je neka godišnjica, par puta godišnje. Ali van tog kruga rijetko o tome pričam.

Recimo, jedan detalj, ja igram rekreativno nogomet i jedan dečko koji je igrao s nama, koji me vidio u dokumentarcu, kaže, “pa ti si bio u Vukovaru”. Rekoh, “jesam”. “Ti si bio u ratu u Vukovaru, i ti nama to nisi rekao”. Pa zašto bih ti govorio, rekoh. U principu, slabo ja pričam o tome jer izbjegavam prisjećanja. Imam još nekih snova koji su se javljali do 2012-2013. Moram se tu vratiti na jedan događaj iz onog velikog napada, kad nam je došla u pomoć policijska ophodnja u “Bedford” kombiju, zvali smo ih da nam pomognu. Izletjeli su sa sporedne ceste ravno pred tenk, zapucao je na njih i kombi se zapalio. Nije ih raznio, u tome i je stvar.

Ja sam čuo kako ljudi zapomažu u njemu, vidim kako sve gori, i krenuo sam prema kombiju i netko me povuče nazad, u dvorište “Mustanga”. I mislim si, da povučem okidač ili ne? Bi li ti volio da te netko ubije u toj situaciji? Nema ti pomoći, goriš! I zašto to nisam uradio? Evo to je taj jedan momenat… I to me počelo proganjati u snu, i to me dugo proganjalo, jer da ja gorim, volio bih da mi netko skrati muke.

A onda kasnije, nađem na internetu, baš sam taj događaj spomenuo – ne spominjem puno, proganjalo me to dugo – i javi se čovjek koji je bio u tom Bedfordu.

Preživio?

Bočna vrata su se otvorila od eksplozije, došao je čovjek s druge strane i počeo ih izvlačiti, i izvukao ih je. Međutim ja to nisam mogao vidjeti. I što da sam počeo pucati? Pogledaj kako se sve okrenulo! I tad me to pustilo, ta noćna mora. To su ti događaji, traume.

Idemo na razdoblje nakon rata. Većina ljudi je umirovljena, ti si nastavio u vojsci još par godina, gdje si ostao?

Dosta nas su poslali u mirovinu nakon rata, takva je bila politika, možda su nas smatrali neprilagođenima, nismo mi baš mogli podnijeti da nam je netko tko je došao s vojne škole autoritet, ne znam…  mi smo bili stari borci. A kad se stvara vojska, takve baš i ne trebaju. U principu bi došli, kupi papire, idi za Zagreb… tad je dosta nas otišlo u mirovinu.

Tako su tada vjerojatno zaključili… ha. Mnogi su stradali zbog toga.

Pitam jer u javnosti postoji narativ da bivši branitelji ne žele ništa raditi, s druge strane sam čuo od branitelja da su masovno slani u mirovinu i protiv svoje volje…

Složit ću se da ima i toga, ali ponudili bi ti i jednostavno bi te gurnuli tamo. Nema posla više, bolje se uhvati mirovine, tako to odrade… postojao je određeni pritisak na bivše branitelje, barem sam ja to tako doživio, a nisam jedini…

Malo čudno, jer samo par godina poslije toga se pojavio narativ da su umirovljeni branitelji balast i da ih treba poslati raditi, pokrenuta je praktički hajka?

Ja uvijek nešto radim, to su i psihijatri rekli da je potrebno… no da budemo iskreni, kad imaš PTSP onda baš i nisi za vojsku. Lagano pucaš. Razdražljiv si. Nisi više za komandni lanac, jednostavno nadređenog pošalješ negdje, “ko si sad ti”. Bio sam i u bolnici zbog toga, i onda kroz razgovore s psihijatrom rekoh, “tu se sad pojavilo more ljudi”… a mi smo ostali zarobljeni u toj 91. Tebi je onda sve nekako “gdje su bili, zašto nisu bili”… ali nismo mogli izbjeći da su se ti ljudi iz Njemačke i odnegdje pojavili.

Minhenska bojna?

Da, kaže meni pokojni psihijatar Matijević, “nakon Drugog svjetskog je bilo više partizana nego Jugoslavena.” Namnožilo se na dva svjedoka. Iako doduše od samog statusa branitelja nitko nema ništa, malo je njih koji su nešto uspjeli dobiti iz Braniteljskog fonda, išlo je po broju dana.

No kažeš, psihijatri su rekli da je rad potreban?

Da, rekli su “skloni se od ratnih priča, od razgovora od ratu.” Ne da ne vodi nigdje nego vodi u pogrešnom smjeru, uđeš u neku rezonancu, jedno hrani drugo. Ta priča hrani PTSP, a PTSP hrani te priče. Zatvoreni krug. I onda kad prihvatiš da nisi baš dobro, kad pogledaš okolinu… najteže je prihvatiti da nakon rata više nisi sav svoj, ali to je važno. U mom slučaju je još jedan segment bio važan, tu se počelo smirivati. John Blehm, vijetnamski veteran, je bio u Vukovaru. Puno vijetnamskih veterana se ubilo, on se dugo borio s američkom administracijom dok nije uspio dokazati da je taj poremećaj stvaran i da mnogi veterani pate od njega i dižu ruku na sebe. Napisao je knjigu “Anđeo smrti”. Razgovarao sam s njim, bio je dvije godine s nama u koloni sjećanja. Potvrdio nam je koliko vjera ima veliku ulogu u životu onih koji su stradali u ratu na ovakav način.

Nakon toga sam se aktivirao u crkvi, počeo ići redovno na misu – sve je to na neki način olakšavalo dušu. Stvarao se novi pogled. Bio sam neaktivan do početka dvijetisućitih. Ljudi koji su se, da tako kažem, pomirili s Bogom – možete reći da je to fikcija ili što god – ali to rasterećuje, kao da je netko drugi preuzeo dio vašeg tereta. Kod Blehma sam samo našao potvrdu toga, iako to nikad ne može potpuno prestati, PTSP je neizlječiv.

Iako ljudi to često ismijavaju, medicina je dokazala da se PTSP može javiti i desetljećima nakon traume?

Da, dio mozga je stradao, zapamtio neke stvari, na koji način to sve djeluje… nije bitno. Ali ta informacija je tu i pitanje je kad će “kliknuti”.

Idemo se malo odmaknuti od ratne priče… oženio si se, imaš obitelj?

Da, suprugu sam upoznao nakon rata, 96. smo se uzeli, i brak nam je uspio jer ona ima razumijevanja, da je drukčija brak ne bi uspio. Bila je svjesna toga da imam problem, no mimo PTSP-a vidjeli smo da možemo funkcionirati, da imamo zajedničke interese, da si pašemo. Imamo četvero djece.

Najstarija kćerka igra profesionalno košarku, trenutno u Italiji, jako je perspektivna, bila je prije toga MVP u hrvatskoj ligi, ona iza nje je nakon srednje odlučila ići na studij u Ameriku. E to je trebalo financijski iščupati, a poklopilo se da mi je došao rođak iz Australije koji ima tamo farmu, pa me je pozvao da dođem pomagati kod njega. Vratio sam se, sad uređujem kuću u Zagrebu koju je majka kupila 92. ušteđevinom od očeve njemačke mirovine. On je 1979. poginuo u nesreći na radu u Njemačkoj. Bili smo tada kod njega, idući dan smo svi trebali ići kući, kad se dogodila nesreća na gradilištu, ubila ga je struja. Živjeli smo kasnije od njegove njemačke mirovine koju je majka dobila. A sin je još u osnovnoj…

Djecu smo od malih nogu učili da rade, da nema ležanja. Naravno, to se najbolje radi primjerom. Drugim riječima, ja jesam u mirovini ali uvijek nešto radim. Kako je govorio moj sad pokojni svećenik Stjepan Podboj, kojeg je nedavno ubila korona, “besposlen um je vražje igralište”. E tu je nastao problem kod mnogih koji su otišli u mirovinu. Ja sam imao sreće da sam otišao u drugom smjeru, ali mnogi su se uhvatili birtije i ratnih priča… Nisam ni ja bio daleko od toga, boli te neka nepravda pa ti dođe neka lopovčina, pa ti soli pamet, pa mu odbrusiš, “šta si to reko”, “pa to što si čuo…” i tako krene gdje ne bi trebalo.

Doduše za to ti ne treba PTSP. Ali ne bi ni došao u takvu situaciju da nije to sve vezano. No imao sam sreće da sam upoznao neko normalnije društvo koje te ne pita za rat, pa dječji rođendani, priče oko djece… pa se to više nije potenciralo.

Inače sam elektroničar za telekomunikacije po struci, ali kako je to sve zastarjelo dok je rat završio, takvih centrala više nije bilo, radio sam sve što se našlo, a kako nema nikad love u kući naučio sam postavljati pločice, pa stolariju, raditi kuhinje, i takve stvari. Počelo me zanimati varenje, pa sam od ženinog ujaka naučio to raditi, kupi stroj za varenje… legli su mi ti majstorski poslovi. Od mirovine bi se i dalo živjeti da nije četvero djece, ali nije samo to, nego bitno je da se okupiraš s nekim projektom, napraviš ogradu, vrt, voćnjak, kuhinju… 97. sam trebao ići za stalno sa suprugom za Australiju, samo smo trebali potpisati, ali iz nekog sentimenta smo odlučili ipak ostati. Kasnije sam ipak otišao na neko vrijeme, to je prekrasna zemlja, ali ipak sam odlučio na kraju ostati u Hrvatskoj.

No uglavnom stalno nešto radim, ili volontiram, ili za sebe… Da imam mjesec dana za sebe otišao bih na Dunav u ribolov kojeg jako volim. Odlazio sam s kumom koji je prošao i logor, devet mjeseci logora a od toga tri mjeseca samice, osuđen na smrt pa ipak razmijenjen. Napravili smo brodicu… umro je 2018. Ne znam što je bilo, unutarnja krvarenja, otvorio mu se jednjak, svašta se tu preklopilo… kao da je imao rak, a nije imao rak.

Nesređen život, razvod… puno toga ga je grizlo. tako da bi sve to moglo biti i psihosomatski.

Je li njegova smrt mogla imati veze s tim traumama?

Naravno, sto posto sam siguran da njegova  prerana smrt ima jako puno veze sa tim događajima. Sam rat u Vukovaru je bio strahovito stresan, no ono što je on prošao u logoru je van svake pameti i nije moglo ne ostaviti posljedice na njegovo zdravlje i psihu. Imao je PTSP, neću reći da je moj način univerzalan, ali on je bio s tom ekipom koja je stalno hranila neke stvari od kojih sam se ja odmaknuo… onda su došli obiteljski problemi, jednostavno sve se nakupilo.

I nakon svega u hrvatskoj javnosti postoji dosta neprijateljski odnos prema braniteljima, pa i u dijelu politike?

Pa uglavnom za SDP-ovih vlada, svaki put su zaratili s braniteljima. Rekao bih da Medved radi dobar posao. No SDP je svaki put rezao prava, mirovine… ma nije to neki problem, rezala je i Kosor, ali je pozvala braniteljske udruge, rekla “kriza je”… međutim ovi su udarili odmah, kao da smo mi krivi za recesiju za Milanovićeve vlade koja je trajala 15 kvartala od njegovih 16. Ok, ako nema love nema love… ali stvar je odnosa. On je za ministra stavio Freda Matića, koji je istjeran iz podruma mjesec i po dana pred pad grada. On je stvarno pucao na tenkove, nije to sporno, sedam ili osam puta, vjerojatno je nešto i pogodio ali nema potvrđenih pogodaka… No nije sto tenkova uništeno u Vukovaru, a mi imamo Peru Tromblona i Matića koji su, po svojim pričama, uništili pola oklopa u cijelom Vukovaru, a svi mi ostali smo bilo tamo onako, bezveze. Uglavnom mi smo samo tražili njegovu smjenu, i Siniše Glavaševića, nije to imalo nikakve veze s nikakvim pravima ni novcem, kako je javnosti predstavljeno, nego jedino s ponižavanjem.

Glavašević je došao i rekao, “ne postoji PTSP jer Srbi nemaju PTSP”, a njihovi veterani se isto bore za priznavanje te bolesti. Srbija je valjda jedina zemlja svijeta koja to ne priznaje. A mi smo tada već imali preko 2.500 branitelja koji su si oduzeli život! I sad on kaže – PTSP ne postoji. Znači, branitelji se ubijaju, onako iz zenancije… a medicina, knjige, znanost, to ništa.

S braniteljima se uvijek može dogovoriti kad ih se tretira kao ravnopravne u razgovoru. Onog trenutka kad ideš džonom prema braniteljima, jasno da će doći do otpora! A mediji okreću javnost protiv branitelja već godinama, čisto je to jedan medijski spin. I onda kad se pojavi jedan Krešo Beljak, onda natovare još priču, to se pumpa, to se stalno generira.

Toliko se pričalo o onoj praznoj i bezopasnoj plinskoj boci, a to je bila reakcija na to što je policija – ima snimke – hvatala branitelje za vrat i čupala ih iz crkve. A taj policajac je stavljao videa gdje se iživljava na pijanom maturantu na Jarunu, rekao bih po tom videu da je sadist.

I onda kad se još pojave likovi poput Stazića, Beljaka, koji pumpaju priče o tome kako su UDBA i Titova armija traljavo obavili posao, hvale petokraku koja je nama pobila na desetke i stotine tisuća ljudi što nakon Drugog svjetskog što u Domovinskom ratu. Sve to skupa dovodi do rezignacije, problem je na kraju što je puno branitelja u birtiji završilo.

Ova vlast ipak ima mekši pristup i više osjećaja za braniteljsku populaciju.

Je li to posljedica prisilnog umirovljenja?

Dijelom nerazumijevanja okoline i vlasti, a dijelom i nesnalaženja. Jednostavno, nisu se našli u toj mirnodopskoj priči. Ima na kraju “Gospodara prstenova”, kad Frodo piše završni tekst, kako se vratiti nazad. Družina se raspala, ali samo je zajedništvo bitno. Oni van toga ne postoje, uvijek će ostati ta družba, “mi koji smo bili tamo i vi koji niste”. Kako se vratiti sad normalnom životu? Nemoguće. To je poznat fenomen iz svih ratova. Zaista se je teško vratiti poslije tako nečeg. Svakodnevnica ti je da te pokušavaju ubiti, što nije normalno, ali je ostalo zapisano u glavi, i sad ti ovo više nije normalno. Vidio si strašne stvari, umirali su ti na rukama, ali si vidio i iznimno hrabre ljude, motivatore, nesebičnu braću u oružju na koju si se mogao osloniti i za koje si znao da te neće iznevjeriti ili ostaviti, u moru kaosa i boli je bilo više humanosti nego što čovjek može i zamisliti.

Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 koji sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Najnovije